Od 1932. do 1972. Tuskegee studija o sifilisu dopustila je smrt stotina Afroamerikanaca – sve u ime “znanosti”. Monstruozna studija je imala svrhu proučiti što se dogodi s čovjekovim tijelom ako ne dobije adekvatno liječenje za sifilis.

Tuskegee eksperiment bio je jedna od etički najnasilnijih studija u povijesti Sjedinjenih Država. Puni naziv studije koju je provela Služba za javno zdravstvo Sjedinjenih Američkih Država (USPHS) bio je “Tuskegee studija o neliječenom sifilisu u crnog muškarca” i provedena je na skupini od oko 600 Afroamerikanaca koji boluju od sifilisa.

Uključivala je, između ostalog uzimanje rendgenskih snimki i krvne pretrage, dok su istraživači nastojali dalje razumjeti bolest. Međutim, ono što nije uključivala bilo je liječenje sifilisa, kojem je dopušteno da napreduje bez liječenja u ispitanika.

Tuskegee studija o sifilisu

Kada je studija započela 1932. godine, nije postojao lijek za ljude koji boluju od sifilisa. Vrlo zarazna bolest započela je s manjim simptomima, poput otekline u blizini prepona. Odatle bi bolest obično napredovala brzim tempom, što bi dovelo do kroničnog umora, gubitka težine i gubitka kose, pa čak i smrti.

Kako bi bolje razumjeli bolest, Institut Tuskegee i USPHS odlučili su provesti studiju u okrugu Macon, Georigia. Kako bi privukli sudionike, obećali su da će sudionicima pružiti besplatnu medicinsku pomoć.

Besplatni test krvi, besplatno liječenje, od strane regionalnog odjela za zdravstvo i državnih liječnika…možda se osjećate dobro iako imate lošu krv. Dođite i povedite cijelu svoju obitelj.

Među 600 regrutiranih Afroamerikanaca, 399 muškaraca je bolovalo od bolesti, dok je preostalih 201 muškarac djelovao kao kontrolna skupina studije. Glavna svrha studije bila je razumjeti povijest oboljelih i promatrati posljedice kada se bolest ne liječi.

Studija je imala za cilj dokumentirati potpunu progresiju bolesti u tijelu pojedinaca i njezine učinke. Međutim, subjekti studije nisu bili svjesni te činjenice, a obećano liječenje bilo je laž.

Sudionicima nikada nije rečeno da je studija zapravo eksperiment za stjecanje uvida u spolne bolesti. Umjesto toga, rečeno im je da će im biti osigurano liječenje za uklanjanje loše krvi i besplatna medicinska njega. Ispitanici su bili obaviješteni da će liječenje trajati šest mjeseci i vjerovali su da će im to pomoći u izliječenju.

Ova se obmana održavala tijekom početne faze studije, a 1933. istraživači eksperimenta Tuskegee odlučili su čak produžiti eksperiment na duži rok. Kako bi nastavili lažno liječenje, pacijentima su davali niz neučinkovitih lijekova, uključujući kapsule i masti.

Istraživanje pod bilo koju cijenu

Pacijenti su počeli postati sumnjičavi prema tretmanima koji su im bili ponuđeni, a mnogi su prestali dolaziti na preglede. Kako bi se pacijenti potaknuli i uvjerili da nastave biti dio studije, ponuđeni su im topli obroci te određene usluge i lijekovi. Na vrhuncu Velike depresije mnogi su te ponude smatrali previše privlačnima da bi im se mogli oduprijeti.

Eunice Rivers, medicinsku sestru, također je angažirao USPHS da vodi palijativnu skrb pacijenata. Organizatori studije počeli su pokrivati i troškove pogreba pacijenata, jer im je to omogućilo da u sklopu istraživanja provedu obdukcije ispitanika.

Čak je 1934. liječnicima u okrugu Macon dostavljen popis pacijenata koji bi mogli zatražiti njihovu pomoć, a liječnici su dobili instrukcije da ih ne liječe, a sve u službi studije.

Ovo je trajalo godinama. Godine 1940. zdravstveni odjel Alabame također je dobio popis pacijenata uz zamolbu da ih se ne liječi. Godine 1941. liječnički pregled otkrio je sifilis kod brojnih kandidata za koje se vjerovalo da su zdravi.

Polako su se počeli otkrivati pravi motivi eksperimenta Tuskegee. Umjesto promatranja i dokumentiranja učinkovitosti liječenja, istraživači su lagali sudionicima i promatrali nekontrolirani napredak bolesti u tijelu pojedinaca.

Otkriće penicilina

Do 1947. penicilin je postao standardni tretman za bolest sifilisa. To je potaknulo USPS da otvori brojne centre za brzo liječenje kako bi liječili osobe sa sifilisom pomoću penicilina.

Međutim, eksperiment se nastavio, a 399 sudionika koji su se lako mogli liječiti nisu dobili odgovarajuće liječenje. Mnogi pacijenti su doživjeli pogoršanje simptoma, te su, vjerujući da im se pruža odgovarajuća pomoć, počeli prenositi sifilis na svoje partnere i djecu.

USPHS je i dalje nastavio tvrditi da ispitanici ne bi trebali uzimati penicilin i pridržavati se tretmana koji im je ponuđen.

Objašnjenje koje su ponudili istraživači ipak se počelo mijenjati. Godine 1965., više od 30 godina nakon početka studije, pacijentima su počeli govoriti da je prekasno da uzimaju penicilin.

Razlog koji su za to naveli je taj što je bolest jako uznapredovala, a lijek ne bi bio od pomoći. Zbog neliječenja bolesti, i prije i nakon što je liječenje bilo dostupno, doveli su te ljude pred mučnu smrt.

Studija je umjesto šest mjeseci trajala 40 godina. Glavnim krivcem za njeno osmišljavanje i provođenje smatra se Taliaferro Clark, koji je svojevremeno izjavio:

“Niska inteligencija crnačke populacije, depresivni ekonomski uvjeti i uobičajeni promiskuitetni seksualni odnosi ne samo da doprinose širenju sifilisa već tome pripomaže i prevladavajuća ravnodušnost u pogledu liječenja”.

Istina izašla na vidjelo

Nürnberški zakonik iz 1947. i Helsinška deklaracija iz 1964. bili su značajni zakoni osmišljeni da spriječe neljudsko eksperimentiranje poput ovog. Međutim, studija se nastavila do kasne 1969. godine.

Tek 1972. istina iza studije Tuskegee konačno je otkrivena kada je Peter Buxtun otkrio informacije koje se odnose na studiju za novine New York Times. Dana 16. studenoga novine su ga objavile na naslovnoj stranici.

Time je konačno završena studija Tuskegee. Međutim, do trenutka kada je istina otkrivena, samo su 74 sudionika studije bila živa.

Otkrivanje gnusne prirode eksperimenta izazvalo je masovno bijes javnosti, a protiv USPHS-a je podignuta tužba. Obiteljima ispitanika ponuđena je naknada.

Tuskegee studija doista je bila jedna od najneetičnijih studija provedenih u povijesti. Crnci su bili na meti, potkupljeni i potom ostavljeni da umru vjerujući da ih se liječi. Napredak u liječenju poput penicilina zanemaren je u korist nastavka studije.

Krv mrtvih tijekom 40 godina medicinskog zlostavljanja je na rukama onih koji su organizirali eksperiment Tuskegee.