Zaštitno odijelo bilo je sastavljeno od kaputa teških tkanina pokrivenih voskom. Maska ​​je imala stakleni otvor za oči, kljun stožastog oblika u kojem su se nalazile mirisne tvari. Neki od mirisnih materijala su jantar, matičnjak, metvica lišća, kamfor, klinčića, tinktura opijuma, smirne i ružine latice – što je signaliziralo da je osoba zapravo liječnik.

Crna smrt bila je najsmrtonosnija epidemija bubonske kuge u povijesti, koja je u samo nekoliko godina zbrisala oko 25 milijuna Europljana. Iz očaja, gradovi su zaposlili novu vrstu liječnika – takozvane liječnike kuge – koji su bili ili drugorazredni liječnici, mladi liječnici s ograničenim iskustvom ili koji uopće nisu imali certificiranu medicinsku obuku.

Ono što je bilo važno je da je liječnik kuge bio spreman otići u područja zahvaćena kugom i zbrojiti broj mrtvih. Nakon više od 250 godina borbe protiv kuge, nada je konačno stigla s izumom ekvivalenta zaštitnog odijela iz 17. stoljeća. Nažalost, nije dobro funkcioniralo.

Pogrešna znanost, manjkavo odijelo

Primarne odgovornosti liječnika kuge, ili Medico della Peste, nisu bile liječiti pacijente. Njihove su dužnosti bile više administrativne i napornije jer su pratili žrtve crne smrti, pomagali u povremenim obdukcijama ili svjedočili oporukama za mrtve i umiruće. Nije iznenađujuće, to je značilo da su neki liječnici kuge iskoristili financije svojih pacijenata i pobjegli.

Unajmljeni i plaćeni od lokalnih općina, liječnici kuge brinuli su se za sve bez obzira na njihov ekonomski status, iako su povremeno izmišljali vlastite lijekove i tinkture koje su uz naknadu dodavali imućnijim pacijentima.

Liječnicima i žrtvama nije odmah bilo jasno kako se točno kuga proširila.

Međutim, do 17. stoljeća liječnici su bili vjerovali u teoriju mijazme, što je bila ideja da se zaraza širi lošim zrakom. Prije tog vremena, liječnici kuge nosili su razna zaštitna odijela, ali tek 1619. godine “uniformu” je izumio Charles de l’Orme, glavni liječnik Luja XIII.

Budući da su vjerovali da loše čestice zraka mogu uhvatiti u vlakna njihove odjeće i prenijeti bolest, de l’Orme je dizajnirao uniformu od voštanog kožnog kaputa, tajica, čizama i rukavica namijenjenih otklanjanju mijazme od glave do pete. Odijelo je zatim presvučeno loenom, tvrdom bijelom životinjskom masnoćom, kako bi se odbijale tjelesne tekućine. Liječnik kuge je također stavio istaknuti crni šešir kako bi ukazao da su oni, zapravo, liječnik.

Liječnik je nosio dugi drveni štap kojim je komunicirao sa svojim pacijentima i pregledavao. Prema nekim tvrdnjama, pacijenti su vjerovali da je kuga kazna poslana od Boga i tražili su da ih liječnik kuge udara štapom u znak kajanja.

Protiv lošeg zraka također su se borili biljem i začinima poput kamfora, metvice, klinčića i smirne, stavljenih u masku sa zakrivljenim, ptičjim kljunom. Ponekad su se biljke zapalile prije nego što su se stavile u masku kako bi dim dodatno zaštitio liječnika kuge.

Nosili su i okrugle staklene naočale. Kapuljača i kožne trake čvrsto su privezale naočale i masku za doktorovu glavu. Osim znojne i užasne vanjštine, odijelo je imalo duboke nedostatke jer je imalo otvore za zrak probijene u kljun. Zbog toga su se mnogi liječnici zarazili kugom i umrli.

Iako je de l’Orme imao tu sreću da je doživio impresivnih 96 godina, većina liječnika kuge imala je vrlo kratak životni vijek čak i s odijelom, a oni koji se nisu razboljeli često su živjeli u stalnoj karanteni.

Užasni tretmani liječnika kuge

Budući da su liječnici koji su liječili bubonsku kugu bili suočeni samo s užasnim simptomima, a ne i s dubljim razumijevanjem bolesti, često im je bilo dopušteno obavljati autopsije.

Liječnici kuge su stoga pribjegli nekim zastrašujućim tretmanima. Uglavnom su bili nekvalificirani, tako da su imali manje medicinskog znanja od “pravih” liječnika koji su se i sami slagali s pogrešnim znanstvenim teorijama. Tretmani su tada varirali od bizarnih do uistinu užasnih.

Prakticirali su prekrivanje bubona – čireva ispunjenih gnojem veličine jajeta koji su se nalazili na vratu, pazuhu i preponama – ljudskim izmetom koji vjerojatno širi daljnju infekciju. Također su se okrenuli puštanju krvi i probijanju bubona kako bi iscijedili gnoj. Obje prakse mogle bi biti prilično bolne, iako je najbolnije moralo biti polivanje žrtve živom i stavljanje u pećnicu.

Nije iznenađujuće da su ti pokušaji često ubrzavali smrt i širenje infekcije otvaranjem gnojnih opekotina i mjehurića.

Ovo rano zaštitno odijelo i ti užasni tretmani ostaju na sreću u prošlosti, ali spremnost liječnika kuge da odvoje bolesne od zdravih, spale kontaminirane i eksperimentiraju s tretmanima, nije izgubljena u povijesti.