Krajem srpnja 1890. Vincent van Gogh nalazio se u malom francuskom mjestu Auvers-sur-Oise, teško ranjen i gotovo nepoznat svijetu koji će ga kasnije slaviti. Imao je samo 37 godina. Iza sebe nije ostavio bogatstvo, priznanja ni sigurnost velikog imena. Ostavio je slike koje njegovo vrijeme nije znalo razumjeti.

Danas je njegovo ime gotovo sinonim za umjetničkog genija. Njegove zvjezdane noći, suncokreti, autoportreti, čempresi i pšenična polja prepoznaju se diljem svijeta. No za života Van Gogh nije dočekao slavu koju danas nosi. Živio je teško, slikao gotovo opsesivno, oslanjao se na brata Thea i umro prije nego što je svijet shvatio koliko je veliko ono što je ostavio.

Čovjek koji nije odmah postao slikar

Vincent van Gogh rođen je 1853. godine u Nizozemskoj. Danas ga pamtimo kao slikara, ali njegov put prema umjetnosti nije bio ni brz ni ravan. Prije nego što je pronašao svoj pravi izraz, radio je u trgovini umjetninama, pokušao biti učitelj, propovjednik i misionar. Kao da je dugo tražio mjesto na kojem može pripadati, ali ga nigdje nije uspijevao pronaći.

Tek u kasnijim dvadesetima ozbiljno se okrenuo crtanju i slikanju. Nije ušao u umjetnost kao čudo od djeteta, nego kao čovjek koji je već poznavao razočaranje, siromaštvo i unutarnji nemir. Možda je upravo zato njegovo slikarstvo od početka imalo težinu. Nije slikao samo ono što vidi. Slikao je ono što osjeća, ono što ga privlači i ono što nije znao drugačije izgovoriti.

Theo: brat bez kojeg priča ne bi bila ista

U životu Vincenta van Gogha jedno ime ne može se zaobići: Theo. Njegov mlađi brat bio mu je oslonac, prijatelj, financijska pomoć i veza sa svijetom umjetnosti. Dok je Vincent često živio na rubu, Theo mu je slao novac, ohrabrivao ga i pokušavao pronaći put za njegove slike. Bez Thea, Van Goghova priča vjerojatno ne bi izgledala isto.

Njihova pisma danas su jedan od najvažnijih tragova o Vincentovu životu. U njima se vidi čovjek koji razmišlja o boji, radu, vjeri, prirodi, samoći, umjetnosti i vlastitoj nestabilnosti. Ta pisma nisu samo dokumenti jednog odnosa. Ona su unutarnji dnevnik umjetnika koji je u svijetu često bio sam, ali je barem u Theu imao nekoga tko ga nije napustio.

Boje koje su govorile umjesto njega

Van Gogh nije slikao mirno. Njegovi potezi kistom često izgledaju kao da se kreću, kao da nebo, polje, lice ili cvijet ne mogu ostati na mjestu. U njegovim slikama boja nije samo ukras. Ona je osjećaj, nemir, svjetlost, bol i nada. Žuta nije samo žuta. Plava nije samo nebo. Sve ima puls.

Među njegovim najpoznatijim djelima su Zvjezdana noć, Suncokreti, Jedači krumpira, brojni autoportreti, Irisi, Pšenično polje s čempresima i Pšenično polje s gavranima. National Gallery navodi da je Jedače krumpira iz 1885. smatrao svojim prvim velikim djelom, dok su Suncokreti nastali u Arlesu kao ukras za kuću u kojoj je očekivao dolazak Paula Gauguina.

Zvjezdana noć i nebo koje se nije smirivalo

Jedna od najslavnijih slika u povijesti umjetnosti nastala je dok je Van Gogh boravio u psihijatrijskoj ustanovi Saint-Paul-de-Mausole u Saint-Rémyju. Zvjezdana noć naslikana je 1889. godine, nadahnuta pogledom s prozora ustanove, ali ne kao običan prikaz krajolika. MoMA navodi da je slika nastala prema pogledu iz Saint-Rémyja, ali je istodobno i promatranje stvarnosti i odmak od nje.

U toj slici nebo ne miruje. Zvijezde se kovitlaju, mjesec gori, čempres se uzdiže poput tamnog plamena, a malo selo ispod svega izgleda tiho i daleko. Možda je zato Zvjezdana noć toliko snažna. Ona ne prikazuje samo noć. Prikazuje unutarnje stanje čovjeka koji gleda svijet i osjeća ga jače nego što ga može objasniti.

Mit o “jednoj prodanoj slici”

O Van Goghu se često govori da je za života prodao samo jednu sliku. Ta priča zvuči snažno i tužno, zato se često ponavlja. Najčešće se spominje Crveni vinograd, slika koju je kupila belgijska umjetnica Anna Boch. No stvarnost je malo složenija. Točan broj prodanih ili razmijenjenih radova nije potpuno siguran, a Van Gogh je povremeno prodavao, mijenjao ili davao radove, iako nikada nije postao tržišno uspješan za života. Time.com, pozivajući se na Van Gogh Museum, navodi da mit o samo jednoj prodanoj slici nije posve točan i da je broj prodanih radova bio “više od par”.

Zato je poštenije reći da je za života prodao gotovo ništa u odnosu na slavu koju ima danas. Nije bio umjetnik za kojim se otimala publika. Nije živio od velikih narudžbi. Nije gledao redove ljudi pred svojim slikama. Njegova djela, koja danas vrijede desetke i stotine milijuna, tada su često bila teret koji je nosio iz mjesta u mjesto, nadajući se da će ih netko jednom razumjeti.

Bolest, uho i čovjek iza legende

Van Goghova bolest često je zasjenila sve ostalo u njegovoj priči. Spominju se psihičke krize, boravci u bolnicama, napadi, depresija i ona najpoznatija epizoda iz Arlesa, kada je nakon sloma odrezao dio vlastitog uha. Taj događaj postao je gotovo simbol njegove legende, ali i opasna zamka. Jer ako se Van Gogha svede samo na taj trenutak, izgubi se čovjek iza mita.

Njegova bolest bila je stvarna, teška i razorna, ali nije bila cijeli njegov identitet. Bio je umjetnik, čitatelj, promatrač prirode i čovjek koji je u običnim stvarima vidio nešto što drugi nisu: radnike, seljake, stare stolice, ceste, polja, čemprese i noćno nebo. Njegova patnja ne bi smjela pojesti njegov rad. Upravo suprotno — njegove slike pokazuju da u njemu nije postojala samo tama, nego i golema, gotovo očajnička potreba za svjetlom.

Posljednji mjeseci u Auvers-sur-Oiseu

Nakon boravka u Saint-Rémyju, Van Gogh se 1890. preselio u Auvers-sur-Oise, malo mjesto nedaleko od Pariza. Bio je bliže Theu i pod nadzorom liječnika Paula Gacheta. Naizgled, to je mogla biti nova prilika: mirnije okruženje, krajolik, rad i nada da će se barem nakratko stabilizirati. Ali ono što se izvana činilo kao smirenje, u njemu nije zaustavilo nemir.

Posljednji mjeseci njegova života bili su nevjerojatno plodni. U Auversu je slikao gotovo grozničavim ritmom, kao da želi uhvatiti sve prije nego što mu izmakne. Kuće, vrtovi, polja, liječnik Gachet, nebo i pšenica postali su prizori posljednje velike eksplozije njegova rada. U tim slikama ima ljepote, ali i nečeg uznemirujućeg — kao da se miran krajolik pred njegovim očima već pretvara u oproštaj.

Smrt slikara koji nije dočekao vlastitu slavu

Dana 27. srpnja 1890. Van Gogh je ranjen vatrenim oružjem u području prsa. Najčešće prihvaćeno objašnjenje jest da je sam sebi nanio ranu, iako su se kasnije pojavljivala i druga tumačenja. Uspio se vratiti u gostionicu u kojoj je boravio, ali rana je bila preteška. Umro je dva dana kasnije, 29. srpnja 1890., u dobi od 37 godina. Metropolitan Museum of Art navodi upravo taj tijek: ranjavanje 27. srpnja i smrt dva dana poslije.

Theo je bio uz njega na kraju. Taj detalj daje njegovoj smrti još dublju težinu. Čovjek koji ga je najviše podržavao, koji mu je slao novac, primao pisma i vjerovao u njegov rad, bio je ondje kada je Vincentov život završavao. Samo nekoliko mjeseci kasnije umro je i Theo. Kao da se život dvojice braće, toliko povezanih pismima i slikama, ugasio gotovo u istom dahu.

Besmrtnost koja je došla prekasno

Nakon Vincentove i Theove smrti, važnu ulogu u očuvanju i širenju Van Goghove ostavštine imala je Johanna van Gogh-Bonger, Theova supruga. Naslijedila je slike, pisma i odgovornost koju povijest tada još nije mogla razumjeti. Städel Museum ističe da je Johanna preuzela brigu o ostavštini, povezivala se s kritičarima i galeristima, poticala izložbe i radila na tome da se Van Goghovo slikarstvo prepozna.

Zahvaljujući toj upornosti, ali i promjeni umjetničkog ukusa, Van Gogh je postupno postajao ono što za života nije bio: veliko ime. Njegove slike počele su putovati, izlagati se, tumačiti i cijeniti. Umjetnik koji nije uspio živjeti od vlastite slave postao je jedan od najpoznatijih slikara u povijesti.

Zašto nas Van Gogh i danas dira

Van Gogh nas ne privlači samo zato što su njegove slike lijepe. Privlači nas zato što u njima osjećamo čovjeka. Njegova polja nisu samo polja. Njegove zvijezde nisu samo zvijezde. Njegovi suncokreti nisu samo cvijeće u vazi. Sve izgleda kao da je naslikano izravno iz živca, iz potrebe da se svijet uhvati prije nego što nestane.

Možda je upravo zato njegova priča postala toliko snažna. U njoj postoji velika nepravda: čovjek koji je toliko davao slikama nije dočekao priznanje. Ali postoji i nešto veće od nepravde. Postoji dokaz da djelo može preživjeti čovjeka, vrijeme, siromaštvo, bolest i nerazumijevanje. Van Gogh nije pobijedio za života, ali je njegova umjetnost pobijedila poslije njega.

Vincent van Gogh umro je siromašan, iscrpljen i gotovo nepriznat. Za života nije znao da će njegovo ime jednog dana stajati među najvećima. Nije znao da će ljudi putovati preko svijeta kako bi vidjeli njegove poteze kistom. Nije znao da će njegove zvijezde, suncokreti i pšenična polja postati dio zajedničkog pamćenja čovječanstva.

U tome je tragedija, ali i snaga njegove priče. Van Gogh je živio kao čovjek kojeg vrijeme nije razumjelo. Umro je prije nego što je svijet naučio gledati njegovim očima. A onda, prekasno za njega, ali ne i za umjetnost, postao je besmrtan.