U mađarskom selu Nagyrév muškarci su godinama umirali tiho, polako i bez previše pitanja. Jedan bi se razbolio nakon obroka. Drugi bi oslabio bez jasnog razloga. Treći bi završio u grobu nakon simptoma koje je bilo lako pripisati bolesti, alkoholu, starosti ili siromaštvu.

Tek kada su vlasti počele otvarati grobove, istina je postala jezivija od glasina. U tijelima pokojnika pronađen je arsenik. Ono što je izgledalo kao niz obiteljskih tragedija pretvorilo se u jedan od najmračnijih slučajeva masovnog trovanja u Europi.

Žene koje su stajale iza tih smrti postale su poznate pod nazivom Angel Makers of Nagyrév. No iza tog gotovo nestvarnog imena nema ničega romantičnog. Ovo nije priča o osvetnicama, nego o ženama koje su u brutalnom vremenu počinile brutalne zločine.

Selo u kojem je smrt prolazila bez pitanja

Nagyrév se nalazi u regiji Tiszazug, u središnjoj Mađarskoj. Početkom 20. stoljeća bio je to mali, siromašan i prilično izoliran kraj, udaljen od većih mjesta i ozbiljnije liječničke skrbi. Ljudi su se oslanjali na primalje, narodne pripravke, iskustvo starijih žena i šutnju koja je u takvim zajednicama često bila jača od istine.

Smrt nije uvijek izazivala sumnju. Bolesti su bile česte, alkoholizam prisutan, rad težak, a život kratak. Ako bi netko oslabio, povraćao, imao bolove i zatim umro, to nije nužno značilo da će doći liječnik, obdukcija ili istraga. U takvom svijetu otrov je mogao postati gotovo savršeno oružje.

Zsuzsanna Fazekas: primalja kojoj su žene dolazile po pomoć

U središtu priče najčešće se spominje Zsuzsanna Fazekas, primalja koja je u Nagyrév stigla početkom 20. stoljeća. U selu bez liječnika primalja nije bila samo žena koja pomaže pri porodu. Ona je ulazila u kuće, znala obiteljske tajne, slušala priče o nasilju, bolesti, neželjenim trudnoćama, nesretnim brakovima i ljudima koji su drugima postali teret.

Prema povijesnim prikazima, Fazekas je postala ključna figura u mreži trovanja. Ženama je navodno savjetovala uporabu arsenika i pomagala im doći do otrova. U seoskoj zajednici u kojoj su mnoge žene imale malo pravnih, društvenih i ekonomskih mogućnosti, njezin položaj davao joj je opasnu moć.

Važno je ipak ne pretvoriti ovu priču u jednostavnu legendu o jednoj zloj primalji. Fazekas je bila važna, ali zločini nisu trajali godinama samo zbog jedne osobe. Trajali su zato što je postojala zajednica u kojoj su se smrt, nasilje i šutnja predugo preklapali.

Arsenik iz papira za muhe

Otrov koji se najčešće spominje bio je arsenik dobiven iz papira za muhe. Takav papir bio je lako dostupan i koristio se u kućanstvima, a iz njega se mogao izvući otrov koji se zatim dodavao u hranu ili piće. Nije zahtijevao veliko znanje, skupu opremu ni pristup ljekarni.

Upravo je to arsenik činilo posebno opasnim. Simptomi trovanja mogli su nalikovati bolesti: bolovi, slabost, povraćanje, iscrpljenost i postupno propadanje tijela. U selu bez redovitih obdukcija i liječničke kontrole, takva je smrt mogla izgledati kao prirodan kraj.

Najjezivije je to što se otrov nije morao koristiti naglo. Mogao se davati polako, kroz obroke, sve dok se žrtva ne bi razboljela dovoljno da njezina smrt više nikome ne izgleda čudno. U takvom ritmu zločin nije dolazio kao eksplozija nasilja, nego kao kućna rutina.

Brutalno vrijeme bez izlaza

Da bi se razumjelo zašto je ova priča toliko mračna, treba razumjeti i vrijeme u kojem se dogodila. Žene u siromašnim selima tada često nisu imale stvarnu mogućnost razvoda, financijske neovisnosti ni zaštite od nasilnih muževa. Ako je brak bio okrutan, ako je muškarac pio, tukao, ponižavao ili trošio ono malo što obitelj ima, izlaz je često postojao samo na papiru.

Prvi svjetski rat dodatno je promijenio selo. Dok su muškarci bili na bojištu, žene su preuzimale kuće, zemlju, djecu i svakodnevno preživljavanje. Kada su se neki muškarci vratili ranjeni, traumatizirani, nezaposleni ili nasilni, stari poredak više nije izgledao isto. U nekim kućama povratak muža nije značio sigurnost, nego novu vrstu zarobljeništva.

To ne opravdava ubojstva. Ali objašnjava zašto je ova tema složenija od jednostavne priče o “ženama koje su ubijale muževe”. U Nagyrévu se brutalnost vremena spojila s brutalnošću zločina. Neke žene možda su živjele u strahu, neke u siromaštvu, neke u ogorčenju, a neke su jednostavno počele vjerovati da se neželjeni ljudi mogu ukloniti.

Tko su bile žrtve?

Najčešće su žrtve bili muževi. Neki su bili nasilni, neki bolesni, neki stariji, neki samo ljudi koji su postali prepreka u obitelji ili imovinskim odnosima. U nekim prikazima spominju se i rođaci, roditelji, stariji članovi obitelji, pa čak i bolesna djeca ili ljudi koje je netko smatrao teretom.

Broj žrtava nije siguran. Povjesničari najčešće govore o nekoliko desetaka potvrđenih ili vrlo vjerojatnih slučajeva, dok popularniji prikazi ponekad navode i mnogo veće brojke. Upravo zato u članku treba biti oprezan: Nagyrév nije manje strašan ako se ne posegne za najvećom mogućom brojkom.

Najstrašnije nije samo koliko je ljudi umrlo, nego koliko je dugo smrt mogla prolaziti kao dio svakodnevice. U malom selu ljudi su morali primjećivati obrasce, sumnjive bolesti i neobične smrti. Ali između sumnje i izgovorene istine često stoji cijela zajednica.

Selo koje je šutjelo

Svaki dugotrajni zločin treba više od počinitelja. Treba prostor u kojem se pitanja ne postavljaju naglas. U Nagyrévu su žene živjele blizu jedne drugima, dijelile tajne, strahove i tračeve, ali se čini da je šutnja dugo bila jača od sumnje.

Neki su vjerojatno znali. Neki su možda samo slutili. Neki nisu htjeli znati ništa. U zatvorenim seoskim zajednicama istina nije uvijek dobrodošla, osobito kada bi njezino izgovaranje moglo razoriti obitelji, susjedstva i privid normalnog života.

Zato je priča o Angel Makers of Nagyrév toliko neugodna. Ona ne govori samo o otrovu u hrani. Govori o otrovu u zajednici, o godinama prešutnog pristajanja i o smrti koja se ponavljala dok nije postala gotovo očekivana.

Razotkrivanje 1929. godine

Slučaj je počeo izlaziti na vidjelo krajem dvadesetih godina, nakon sumnji, dojava i sve većeg broja neobičnih smrti. Kada su vlasti počele ozbiljnije istraživati, došlo je do ekshumacija. Tijela su otvorila ono što selo nije govorilo.

U posmrtnim ostacima pronađen je arsenik. Odjednom više nije bila riječ o glasinama, nesretnim brakovima ili bolestima koje su pogodile selo. Postojali su tragovi otrova, mrtvi ljudi i žene koje su morale objasniti zašto su njihovi muževi, rođaci i članovi obitelji završili u grobu.

Istraga je otkrila mrežu žena povezanih istim obrascem. Nisu sve bile iste, nisu svi motivi bili jednaki i nisu svi slučajevi bili jednako jasni. No ono što se počelo pojavljivati bilo je dovoljno zastrašujuće: selo je godinama živjelo uz zločine koji su izgledali kao prirodne smrti.

Suđenja i presude

Nakon razotkrivanja uslijedila su uhićenja i suđenja. Broj optuženih razlikuje se od izvora do izvora, ali jasno je da nije bila riječ o jednoj osobi ni o jednom slučaju. Nagyrév i okolna sela postali su simbol nečega što je izgledalo kao epidemija trovanja.

Neke žene su osuđene, neke su završile u zatvoru, a neke su prema prikazima slučaja dobile najteže kazne. Zsuzsanna Fazekas, ključna figura priče, nije dočekala suđenje na način na koji bi ga dočekale druge optužene. Prema najčešćim prikazima, počinila je samoubojstvo kada je shvatila da se mreža trovanja razotkriva.

Suđenja su donijela pravni kraj, ali ne i jednostavno objašnjenje. Bilo bi prejednostavno reći da su sve žene ubijale iz istog razloga. Neke su možda bježale od nasilja, neke od siromaštva, neke od tereta skrbi, neke od ogorčenja, a neke od pohlepe. Ono što ih povezuje nije opravdanje, nego činjenica da su odabrale smrt kao rješenje.

Zašto ih ne treba romantizirati

O Angel Makers of Nagyrév lako je pisati pogrešno. Postoji opasnost da ih se prikaže kao mračne heroine koje su se osvetile nasilnim muškarcima u vremenu bez pravde. Takav pristup možda zvuči dramatično, ali promašuje bit.

Neke žrtve možda jesu bile nasilnici. Neki brakovi možda jesu bili pakao. Ali među otrovanima su bili i stariji, bolesni, nemoćni i ljudi čija se smrt ne može objasniti pričom o osveti. Arsenik nije bio pravda. Bio je oružje. A činjenica da je vrijeme bilo brutalno ne briše brutalnost zločina.

Upravo ta nijansa čini priču ozbiljnijom. Ovo nije bajka o potlačenima koji uzvraćaju udarac. Ovo je priča o društvu koje nije imalo zdrave izlaze, o ženama koje su odabrale najgori mogući put i o žrtvama koje su umirale u vlastitim kućama, često od ruke onih kojima su vjerovale.

Mračna ostavština Nagyréva

Danas se Angel Makers of Nagyrév pamte kao jedan od najpoznatijih slučajeva masovnog trovanja u europskoj povijesti. Priča i dalje izaziva nelagodu jer ne pripada samo kriminalističkoj kronici. Ona dodiruje pitanja braka, nasilja, siromaštva, ženskog položaja, zdravstvene skrbi, seoske šutnje i moći koju jedna osoba može steći ondje gdje nema institucija.

Nagyrév je postao simbol mjesta u kojem smrt nije došla izvana. Nije došla kroz rat, epidemiju ili prirodnu katastrofu. Dolazila je iz kuhinje, iz čaše, iz tanjura, iz svakodnevnih obroka i odnosa koji su se raspadali iza zatvorenih vrata.

Zato ova priča ostaje toliko jeziva. Ne zato što se dogodila u nekom dalekom, demonskom svijetu, nego zato što se dogodila u običnim kućama, među ljudima koji su se poznavali, u selu gdje je svatko mogao čuti glasine, ali se predugo nitko nije usudio ili htio zaustaviti smrt.

Angel Makers of Nagyrév nisu priča o osveti koju treba uljepšavati. To je priča o zločinu koji je rastao u siromaštvu, nasilju, strahu i šutnji. Žene koje su trovale muževe i rođake živjele su u brutalnom vremenu, ali su i same činile brutalne zločine.

U tome je prava težina ove priče. Ona ne nudi jednostavne krivce ni jednostavne odgovore. Pokazuje kako zajednica može godinama gledati u stranu, kako otrov može postati dio kućne rutine i kako se smrt može sakriti iza bolesti, tanjura juhe i zatvorenih vrata.

Nagyrév je ostao zapamćen kao selo u kojem su grobovi progovorili tek kad su ih vlasti otvorile. A ono što su otkrili nije bila legenda, nego istina dovoljno mračna da i danas zvuči gotovo nevjerojatno.