Kulture diljem svijeta oduvijek su imale različite standarde ljepote. Maje su običavale deformirati lubanje svoje djece kako bi proizvele stožasti oblik. Japanke su znale crniti zube nakon udaje. A u carskoj Kini ništa se nije smatralo erotičnijim od žene koja ima malena stopala.
Nitko nije potpuno siguran kada su i zašto Kinezi postali zaljubljeni u veličinu ženskog stopala, ali legenda tu praksu pripisuje osebujnim ukusima cara.
Kako priča kaže, jedan kineski car bio je prilično oduševljen prekrasnim, sićušnim stopalima jedne od svojih dvorskih plesačica. Žene iz više klase, u nadi da će i same privući pažnju cara, počele su vezivati vlastita stopala kako bi bila manja. Odatle se praksa proširila na ostatak zemlje.
Nažalost za žene, proces je bio iznimno bolan. Početak ceremonije ‘vezivanja stopala’ djevojčicama kreće već od njihove četvrte godine.
Najprije su stopala bila natopljena mješavinom životinjske krvi kako bi se omekšala. Zatim su nokti na nogama odrezani kako bi se spriječile infekcije. Nakon toga, proces uključuje lomljenje nožnih pristiju kako bi se mogli namjestiti i povezati u obliku cvijeta lotusa.
Slomljeni nožni prsti su tada bili čvrsto vezani pamučnim trakama, sprječavajući ih da pravilno zacijele. Sljedećih nekoliko mjeseci ili godina postupak bi se ponavljao svakih nekoliko tjedana s ciljem da stopala budu što manja.
Kad bi si obitelj to mogla priuštiti, angažirali bi profesionalnog podvezivača za stopala. Ideja je bila da je manja vjerojatnost da će njega ganuti djevojčina agonija nego člana obitelji, što bi im omogućilo da čvršće podvežu stopala.
Proces je također bio izuzetno opasan za zdravlje djevojke. Nokti na nogama često su ponovno urasli u natečeno meso stopala, što dovodi do strašnih infekcija. Osim toga, nedostatak cirkulacije u stopalima često je uzrokovao gangrenu, ali se to zapravo smatralo dobrim. Gangrena bi uzrokovala truljenje nožnih prstiju koji bi otpali sa stopala, čineći ih još manjim.
Ponekad su namjerno stavljali krhotine razbijenog stakla na tkaninu kako bi namjerno izazvali infekciju i uzrokovali otpadanje nožnih prstiju. Ako bi se te infekcije proširile u krvotok, kao što su se često događale, tada je djevojka bila u opasnosti da umre. Oko 10% djevojaka koje su bile podvrgnute vezivanju stopala umrlo je od posljedica sepse.
Idealno za to kako je stopalo trebalo izgledati bilo je “Zlatno lotosovo stopalo”, dimenzija oko 10 centimetara. Žene s ovako malim stopalima smatrale su se izuzetno poželjnim muškarcima. Mali, sićušni koraci koje su žene sa vezanim stopalima radile smatrali su vrlo zavodljivima. Čak su i sama slomljena, uvrnuta stopala smatrana erotskim.
Postojalo je vjerovanje da nabori na stopalima potiču rast nabora u rodnici, što je navodno činilo seks sa ženama koje su imale vezana stopala ugodnijim. Čak se i užasan miris uzrokovan bakterijama koje rastu u naborima stopala smatrao seksualno stimulirajućim.
Naravno, razlog zašto su obitelji svoje kćeri podvrgnuli kroz ovaj užasan proces nije samo zato što su mislili da ih to čini seksualno privlačnijima. Žene s idealnom veličinom stopala bile su vrlo poželjne za brak. Budući da je vezana stopala bila znak sofisticiranosti i pripadnosti višoj klasi, žene bez vezanih nogu imale su male šanse da se udaju za plemstvo.
Dakle, vezivanje stopala bilo je način da obitelji povećaju izglede da će se njihove kćeri dobro udati. Ali drugi povjesničari također su tvrdili da je vezivanje stopala značilo da će žene u potpunosti ovisiti o svojim muževima, te da je to bio način kontrole nad ženama.
Bez obzira na razlog, kinesko vezivanje stopala vjerojatno je potrajalo više od 1000 godina, a sada je podsjetnik na to koliko društvo ponekad može očekivati da žene pate zbog ljepote.
