Dana 24. kolovoza 79. godine, prema rukopisnoj tradiciji pisama Plinija Mlađeg, započela je jedna od najstrašnijih katastrofa antičkog svijeta. Vezuv je eruptirao nad Napuljskim zaljevom, a Pompeji i Herkulanej u sljedećim su satima nestali pod pepelom, plovućcem i piroklastičnim strujama.

No datum danas više nije sasvim siguran. Arheološki nalazi upućuju na to da se erupcija možda dogodila u jesen 79. godine. Posebno je važan natpis pronađen 2018. godine s datumom koji odgovara 17. listopada, uz jesenske plodove, tragove berbe, grijala i deblju odjeću. Zato 24. kolovoza ostaje tradicionalni datum, dok točan trenutak erupcije i dalje ostaje predmet rasprave.

Ono oko čega nema dvojbe mnogo je strašnije: Pompeji i Herkulanej nisu nestali u jednom trenutku, već je katastrofa trajala satima, ostavljajući ljudima vrijeme da shvate što se događa, ali mnogima ne i dovoljno vremena da pobjegnu.

Vezuv ih je upozoravao

Stanovnici Pompeja nisu živjeli na potpuno mirnom tlu. Sedamnaest godina prije katastrofe, 62. godine, snažan potres teško je oštetio Pompeje i širu okolicu, a kada je Vezuv eruptirao 79. godine, dijelovi grada još su se obnavljali. Podrhtavanja tla nastavila su se i poslije, toliko često da su ih stanovnici Kampanije s vremenom počeli doživljavati kao neugodan, ali gotovo uobičajen dio života.

Nekoliko dana prije erupcije potresi su ponovno postali učestaliji. Plinije Mlađi kasnije je zapisao da se tlo treslo danima, ali da to nije izazvalo osobitu paniku jer su ljudi na takve pojave bili naviknuti. Današnja arheološka istraživanja pronašla su i tragove seizmičkih oštećenja te popravaka koji su se odvijali neposredno prije katastrofe.

Upravo je to jedan od najtragičnijih detalja cijele priče: Vezuv ih je upozoravao, ali oni nisu znali što ta upozorenja znače. Rimljani nisu poznavali vulkanologiju, nisu imali seizmografe ni sustave ranog upozorenja i nisu mogli povezati učestale potrese s magmom koja se podizala prema površini.

Ni sama planina nije izazivala strah. Generacijama nije doživjela erupciju kakvu bi stanovnici mogli pamtiti, a njezine plodne padine bile su prekrivene vinogradima i obrađenom zemljom. Podno Vezuva živjeli su od trgovine, poljoprivrede i mora, gledajući ga svakoga dana kao dio poznatog krajolika, a ne kao prijetnju koja će im uskoro uništiti gradove.

Jesu li doista imali 24 sata?

Nova dokumentarna serija National Geographica Pompeii: Out of Time sa Tom Hiddlestonom fokusira se upravo na posljednja 24 sata Pompeja. Hiddleston i stručnjaci pokušavaju rekonstruirati koliko su stanovnici imali vremena za bijeg i zašto su mnogi ostali u gradu, iako je opasnost iz sata u sat postajala sve očitija.

Izraz da su „imali 24 sata“ ipak ne znači da su znali što slijedi. Osjećali su potrese koje nisu razumjeli, zatim su gledali početak erupcije i padanje pepela i plovućca, dok su ulice postupno postajale neprohodne. Neki su pobjegli, a drugi su ostali zbog obitelji, imovine ili uvjerenja da će ih kuće zaštititi.

Upravo su se te kuće ubrzo pretvorile u zamke jer su krovovi pod težinom vulkanskog materijala počeli popuštati i urušavati se.

Oko podneva planina je eksplodirala

Prema najčešće prihvaćenoj rekonstrukciji, glavna eksplozivna faza erupcije započela je oko podneva. Iznad Vezuva podigao se golemi stup pepela, plinova i kamenja, visok približno 25 kilometara, vidljiv kilometrima oko Napuljskog zaljeva.

Plinije Mlađi promatrao je prizor iz Mizenuma, s druge strane zaljeva, i kasnije zapisao da ga je oblik oblaka podsjećao na mediteranski bor – uzak pri dnu, a zatim široko razgranat visoko u zraku. Upravo je prema tom opisu snažna eksplozivna erupcija takvog tipa kasnije dobila naziv plinijska erupcija.

Vjetar je najveći dio vulkanskog materijala nosio prema Pompejima. Najprije su počeli padati pepeo i komadi bijelog plovućca, a zatim je kiša kamenja postajala sve gušća i teža. Ulice su se postupno zatrpavale, kretanje je bilo sve opasnije, a grad je iz sata u sat nestajao pod slojevima vulkanskog materijala.

Pompeji: grad koji je polako zatrpavan živ

Na Pompeje je plovućac padao satima, a sloj vulkanskog materijala neprestano je rastao. Na pojedinim mjestima prije završetka prve faze katastrofe nakupilo se oko tri metra pepela i plovućca, dovoljno da krovovi rimskih kuća počnu popuštati pod teretom.

Ljudi koji su vjerovali da ih zidovi štite ubrzo su ostajali zarobljeni u vlastitim domovima. Krovovi su se urušavali, prolazi zatrpavali, a grad je tonuo u gotovo potpunu tamu. Podrhtavanje tla, pucanje drvenih greda i rušenje zidova stvarali su kaos u kojem su se ljudi teško mogli kretati i pronaći izlaz.

Bijeg je ipak još neko vrijeme bio moguć, ali sa svakim satom postajao je sve opasniji. Tisuće stanovnika vjerojatno su uspjele napustiti Pompeje, dok su oni koji su čekali postupno ostajali bez izlaza. Procjenjuje se da je u gradu živjelo oko 20.000 ljudi, a pronađeni su ostaci više od tisuću žrtava, što pokazuje da je velik dio stanovništva ipak uspio pobjeći prije završne faze erupcije.

Erupcija 5. stupnja: što znači VEI 5?

Katastrofa iz 79. godine procjenjuje se na VEI 5 prema Indeksu vulkanske eksplozivnosti, ljestvici od 0 do 8 kojom se uspoređuje snaga eksplozivnih erupcija. Takva erupcija sposobna je izbaciti goleme količine pepela, plinova i stijena visoko u atmosferu, ali sama brojka teško može dočarati ono što se događalo ljudima na tlu.

Najveća opasnost pritom nije bila lava, kako se često zamišlja. Pompeje je najprije satima zasipao pepeo i plovućac, a zatim su stigle piroklastične struje – užareni, iznimno brzi oblaci pepela, stijena i vulkanskih plinova. Kada su krenule niz padine Vezuva, od njih praktički nije bilo moguće pobjeći trčanjem.

Herkulanej: smrt je stigla mnogo brže

Dok su Pompeji satima bili zatrpavani plovućcem, Herkulanej, smješten bliže Vezuvu, prošao je drukčiju i mnogo nagliju katastrofu. Vjetar ga je u početku poštedio najtežeg padanja plovućca, što je stanovnicima možda davalo osjećaj da su sigurniji. Mnogi su ipak krenuli prema moru, gdje su se stotine ljudi sklonile u lučne prostorije uz drevnu obalu, vjerojatno čekajući mogućnost bijega brodovima.

Ondje su kasnije pronađeni njihovi kosturi – muškarci, žene i djeca, neki s novcem, nakitom i osobnim predmetima koje su ponijeli sa sobom. Kada se eruptivni stup iznad Vezuva počeo urušavati, niz padine su krenule piroklastične struje, a Herkulanej je bio preblizu da bi imao stvarnu šansu.

Jedno novije istraživanje procijenilo je da je prvi užareni oblak koji je pogodio grad mogao imati između približno 495 i 555 °C. U takvim uvjetima preživljavanje je bilo praktički nemoguće. Uz drevnu obalu i u skloništima pronađeno je oko 350 kostura, a grad je na kraju zatrpan slojevima vulkanskog materijala visokima približno 20 metara.

Toplina je ugljenizirala drvo, hranu i svitke papirusa, ali ih je upravo time i sačuvala. Tako je ista katastrofa koja je uništila Herkulanej omogućila da njegovi kreveti, vrata, hrana i dijelovi antičke knjižnice ostanu sačuvani gotovo dvije tisuće godina.

Koliko je ljudi poginulo?

Točan broj žrtava erupcije Vezuva nikada neće biti poznat. U samim Pompejima pronađeni su ostaci više od 1.000 ljudi, dok se broj poginulih u gradu često procjenjuje na oko 2.000. Kada se pribroje Herkulanej i druga naselja u široj okolici Vezuva, neke povijesne procjene govore o čak 16.000 stradalih.

Ipak, ta brojka nije arheološki potvrđena i treba je uzeti s oprezom. Mnogi su ljudi uspjeli pobjeći prije završne faze erupcije, dok su drugi stradali izvan gradskih zidina ili na mjestima koja nikada nisu istražena. Zbog toga će stvarni broj mrtvih vjerojatno zauvijek ostati nepoznat.

Posljednja noć Pompeja

U Pompejima je katastrofa trajala dulje. Do noći je grad već bio teško zatrpan, ulice su nestajale pod plovućcem, ulazi su bili blokirani, a krovovi su se rušili pod težinom vulkanskog materijala. Potresi su dodatno pogoršavali stanje, a nova istraživanja pokazuju da su neke žrtve vjerojatno stradale upravo zbog urušavanja građevina.

U međuvremenu se eruptivni stup iznad Vezuva počeo urušavati, pa su niz padine krenuli piroklastični oblaci. Prvi valovi još nisu potpuno zahvatili Pompeje, ali svaki sljedeći približavao se gradu. Do jutra više nije bilo vremena za bijeg.

Kada je stigao posljednji val, grad je već bio grobnica

Pred zoru je snažna piroklastična struja zahvatila Pompeje. Užareni oblak pepela i plinova preplavio je grad, a jedno novije modeliranje pokazalo je da je na pojedinim dijelovima mogao trajati oko 17 minuta – dovoljno dugo da preživljavanje postane gotovo nemoguće.

Nisu svi poginuli na isti način. Neki su stradali pod urušenim krovovima, drugi tijekom bijega, a posljednje su piroklastične struje zatekle one koji su još ostali u gradu.

Pepeo je prekrio njihova tijela, a stoljećima kasnije u stvrdnutim naslagama ostale su šupljine. Kada je Giuseppe Fiorelli u njih počeo ulijevati gips, nastali su potresni odljevi žrtava – stvarnih ljudi sačuvanih u položaju u kojem ih je zatekla smrt.

Plinije Stariji krenuo je prema katastrofi

Dok su drugi bježali od Vezuva, Plinije Stariji krenuo je prema njemu. Kao zapovjednik rimske flote pokušao je brodovima pomoći ljudima uz ugroženu obalu, unatoč pepelu, kamenju i sve opasnijem moru. Stigao je do Stabija, gdje je sljedećeg dana umro.

Njegov nećak, Plinije Mlađi, preživio je i kasnije u pismima Tacitu opisao erupciju. Upravo zahvaljujući tim zapisima danas znamo mnogo više o posljednjim satima katastrofe.

Najstrašniji dio priče nije to što nisu imali vremena

Gotovo dvije tisuće godina katastrofu u Pompejima zamišljamo kao naglu eksploziju nakon koje je sve bilo gotovo. Stvarnost je bila mnogo strašnija: bilo je potresa, sati padanja pepela i trenutaka u kojima je bijeg još bio moguć, a mnogi su ga doista iskoristili.

Oni koji su ostali nisu nužno bili nepromišljeni. Nisu razumjeli što se događa, nisu imali sustave upozorenja i nisu znali da se približava katastrofa kakvu nitko od njih nije mogao zamisliti. Upravo zato posljednja 24 sata Pompeja ostaju priča o ljudima koji su čekali, nadali se i donosili odluke sve dok više nije bilo vremena.

Dana, 24. kolovoza, tradicionalno se obilježava uništenje Pompeja i Herkulaneja, iako nalazi sve snažnije upućuju na jesenski datum. Pepeo možda nije sačuvao točan dan, ali je sačuvao nešto mnogo potresnije – posljednje trenutke ljudi kojima je Vezuv zauvijek zaustavio vrijeme.

Vezuv je 79. godine uništio dva grada, ali je istodobno sačuvao njihove posljednje trenutke za budućnost. Pompeji i Herkulanej danas nisu samo arheološka nalazišta, već gotovo zamrznut zapis jedne katastrofe i ljudi koji su se pred njom našli potpuno nemoćni.